Galerija likovnih umjetnosti, Osijek
samostalna izložba akademskog kipara

Petar Barišić
Objekti iz ciklusa
Prostorne skladbe
Gluho zvono

od 10. 05. 2011. (u 19.00 sati)

 

O izložbi

Izložba je realizirana u suradnji sa Gradskim muzejom Vukovar/Galerija Oranžerija, Galerijom umjetnina grada Slavonskog Broda i Gradskim muzejom Bjelovar. Do sada je bila postavljena u Vukovaru i Slavonskom Brodu a nakon  Osijeka ide u Bjelovar. Izložba je dobitnik Likovne nagrade HDLU-a za najbolju izložbu u 2011. nakon  prvog postava u Crkvi Sv. Donata u Zadru i Galeriji Bačva u Zagrebu

 

O autoru

Petar Barišić rođen je 1954. u Vrlici. Diplomirao je kiparstvo 1978. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 1978. do 1981. pohađa majstorsku radionicu Frane Kršinića. Od 2002. predaje na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, trenutno u zvanju izvanrednog profesora.

 

O djelu na izložbi

„...Jedanaest do visokog sjaja poliranih aluminijskih dis­kova postavljeno je na zidnu plohu izložbenog prostora gdje se okreću oko svoje osi u skladnom nizu određe­nom (ne uvijek i jednakim!) širinama i visinama, jer mjere, naime, precizira prostor u kojemu se kontekstualiziraju u instalaciju "Prostorne skladbe". Međutim, ovih jedanaest aluminijskih diskova bili su i elementi intrigantnog djela "Gluho zvono" kojega je Petar Barišić koncipirao za prostor Galerije Božidar Jakac u Kos- tanjevici na Krki (Slovenija), gdje je bilo postavljeno 2009. godine. Stoga nam i valja podsjetiti (jer instala­ciju ne predstavljamo na ovim izložbama u integralnoj cjelini!| na činjenicu da je riječ o specifičnom djelu stvaranom po mjerama prostora nekadašnje samostan­ske crkve Studenac Sv. Marije iz 13. stoljeća, koja više nije u funkciji. Tu se, naime, više ne služi Riječ Božja, no, unatoč tome šio je to danas izložbeni prostor, pono­vno je prožet sakralnim ozračjem upravo s ovom Barišićevom produhovljenom instalacijom.

... pokazalo se da kiparevo djelo funkcionira i u drugim i drugačijim prostorima u kojima je bilo izloženo i poslije, 2011. godine, u crkvi Sv. Donata u Zadru, a potom u Galeriji Bačva HDLU-a u Zagrebu. U svakom od ova tri prostora instalacija "Gluho zvono" bila je postavljena drugačije jer su prostori različiti, pa s time i njezina kontekstualizacija u njima. Autor je akceptirao te činjenice i u svakom je prostoru nanovo koncipirao djelo u preglednom čitanju svakog njegovog elementa. Instalacija je sastavljena od jedanaest kružnih reljefa - objekata smješ­tenih na zidove crkve ili galerijskog prostora koji vrt­njom oko svoje osi proizvode različite zvukove, a oni još dopiru i od golemog njihala dugog trinaest metara, čija rešetkasta konstrukcija u obliku klatna, pričvršćena na crkveni svod (Ili strop izložbenog prostora!), u silnim zamasima sječe središnji prostor crkve ili galerije mistič­nim šumom "gluhe zvonjave". Instalaciju u svakom ele­mentu određuje kretanje, oblikujući njezinu esencijalnost tom pokretačkom energijom, pokrivši cjelovitost djela pojmom pokret. Na tu sastavnicu ukazuje i Leonida Kovač naglašavajući je i kao gradbenu kompo­nentu: "Ako bih trebala izabrati samo jednu riječ i njome označiti bit Barišićeve instalacije bila bi to riječ pokret." I Boris Gunjević u instalaciji "Gluho zvono" nalazi temporalne i religiozne vrijednosti: "Zvono je pozivalo na molitvu, na zahvalu, na početak zajednič­kih objeda ili zajedničkih tugovanja. Zvono nam je vrijeme činilo priopćivim, približavalo nas je vječnosti." No, ovdje ćemo se, još jednom pozvati i na znamenitu tezu Georga Steinera "da su pojmovi kreacija i inven­cija uvijek u kontekstu" što se u našoj interpretaciji Barišićeve instalacije pokazuje sigurnim uporištem. Naime, kipar je, rekli bismo, "rastavio" instalaciju "Glu­ho zvono" na dva djela zbog dužine zamašnog klatna od trinaest metara, kojega nije mogao postaviti u ovim različitim, a nedovoljno visokim izložbenim prostori-ma. Tim činom nije samo razdijelio cjelovitost Jednoga na dva djela, već je njegovim dijeljenjem stvorio dvije nove cjelovitosti, jednu od druge razdijeljenu, svaka je svoja i drugačija, zasebna i posebna, fizički i metafizič­ki. Ovo "rastvaranje" djela u prostoru otkriva i njegovu konceptualnost, tj. da je stvarano kao struktura koja "jest skup činjenica kakve jesu u trenutku ispitivanja."

A činjenice u ovom trenutku jesu takve da je jeda­naest kružnih objekata-reljefa samostalno likovno djelo postavljeno u izložbenom prostoru pod nazivom "Pro­storne skladbe". Svaki disk jest i zasebno djelo, ali tek jedan od jedanaest elemenata što tvori "skup činjenica" u strukturi instalacije oblikovane od istog materijala, od legiranog aluminija i gotovo jednakih mjera kružnog oblika od približno jednog metra. Pojedinačno, svaki disk "funkcionira" kao zasebno likovno djelo, ali se, jednako tako, i usustavljuje s drugim i trećim... petim, šestim, sedmim... i jedanaestim u čvrsto strukturiranu cjelinu. Ovaj broj, naravno, ne isključuje mogućnost daljnjeg množenja u beskrajnom nizu, odnosno ulanča- vanja elemenata u razno-oblične strukture čije mutira- nje određuju mjere prostora, i, nadasve, autorova kon­cepcija. U svaki disk ugrađen je elektromotor koji ga pokreće, jednog po jednog, i u jednakim vremenskim razmacima od deset sekundi (razmaci se mogu i mije­njati!) i s različitim brzinama. U strukturi svakog objekta-reljefa ugrađeni su elementi različitih oblika, du­žina i debljina: kvadratni, trokutasti i okrugli, valjkaste, prstenaste i duguljaste cjevčice...

Vrtnjom diska oko svoje osi, pokreću se razno - oblični elementi, jer nisu pričvršćeni samo na jednom mjestu, nisu fiksirani u jednom kutu ili točki, već su mobilni i time promjenljiva ležišta i položaja. Njihova je pokretljivost u slobodnom padu. Tada, naime, udara­ju jedan o drugoga ili "lupaju" po kružnoj podlozi "čekićastim" udarcima stvarajući "metalnu" glazbu od bezbrojnih i različitih zvukova niskog i visokog intenziteta: oštre i piskave, zvonke i duboke, kratke i odsječne, rezonantne i atonalne... Tako i suptilni dodiri limenih oblika stvaraju tajanstvene šumove koji "odzvanjaju" kroz prostor kao mistična jeka produhovljenih glasova redovničke molitve Bogu. I ova je glazbena struktura također promjenljiva, da ne kažemo "pokretna", jer se uključivanjem jednog po jednog objekta-reljefa u vre­menskom razmaku od svakih desetak sekundi mijenja njezin intenzitet i kakvoća tona, odnosno, mijenja se i njihov broj.

Od prvih i tiših zvukova, drugih i trećih, drugači­jih i glasnijih... do osmih, devetih... i jedanaestih, kada se još glasnije čuju, jačim tonovima i snažnijom akusti­kom, i sve brojnijim zvukovima komponiraju glazbenu strukturu u vremenskom trajanju od jedne i pol minu­te, da bi u najvišoj i "najgušćoj" notnoj "skali" ovaj ci­jeli glazbeni sustav zastao, i u "zvonkoj" tišini od pola minute ponovno započeo sve isto, ciklički, ispočetka. Kružni oblici ovih objekata-reljefa impliciraju u okre­tanju oko svoje osi pokretačku silu sunčevoga kruga, vječnih mijena u prirodi, kotača vremena, godišnjih doba, otkrivajući da je temeljna značajka ciklusa po­navljanje u njegovoj kružnoj biti, u pokretu, koji determinira i Barišićevu instalaciju, čiji smisao nastoji­mo sažeti sintagmom "Prostorna skladba", jer je tom odrednicom strukturirana kao likovno-glazbeno djelo.

(iz predgovora Milana Bešlića, Prostorne skladbe)

Vlastimir Kusik, prof.

Akademija-Art