.png){kind=logo}
Agammemnon
POGOVOR O TROJI (1)
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, reporter Zadarskog lista, u suradnji s dr. Igorom Šipićem, u ovome serijalu objavljuje znanstvenu raspravu o Troji u zadarskom kraju
ZAŠTO NISMO SAMI
TROJA, MIT I ZBILJA
Koautorski tekst, objavljen u serijalu Zadarskog lista «Troja, mit i zbilja», a kojega ste pratili krajem prošle godine, neće odgovoriti jesmo li sami u svemiru, ali će nam pokazati zašto smo u tomu jedinstveni.
Iznesene teze u tekstovima serijala «Troja, miti zbilja» nisu čuda koja prkose prirodnim zakonima, ali su uporišta tisućljećima nepromijenjenom pretpovijesnom zemljopisu, jedinstvenoj portulanskoj kartografskoj tehnologiji kasnog srednjeg vijeka te, konačno, psihoanalitički opservirano, potisnutim stanjima svijesti pojedinca.
Povijesno djelo nikad nije dovršeno – čim smo odložili pero počinjemo se pitati, najčešće su to sumnje i dileme, koliko je subjektivnog i imaginarnog u njega uneseno. Koautorska priča, koju ste čitali u Zadarskom listu krajem prošle godine, neće odgovoriti jesmo li sami u svemiru, ali će nam pokazati zašto smo u tomu jedinstveni. „Ahilej u virovima Vrtoloma“, kako kanimo nasloviti objavljene nastavke serijala kao petu Trojom nadjenutu „istinu, mit i zbilju“, ni ovoga puta nema za cilj dezavuirati i kompromitirati znanost ili potkopavati povijest; pravi je cilj potaknuti interes za nacionalnim vrednotama te upozoriti na zanos kulturnog bića.
Odisej
Osjećaj za legendu
U tom smislu naše tekstove treba čitati s ljubavlju i gotovo romansiranim osjećajem za legendu. Jer, premda je „radnja“ uglavnom građena na saznanjima prirodne znanosti, u središtu ipak stoji čovjek kao osjećajno biće, kreativac, humanist i umjetnik. Svaki novi arheološki sloj je evolucija procesa mišljenja, što ne isključuje bezuvjetno senzacionalizam zapisanih simbola njegovog boravka, vječite borbe i kretnje, koraka i patnje, lutanja i ushita, dakako, i razvoja svijesti koji će dovesti do neslućenih tehnoloških postignuća aktualnog doba. Stoga na povijesnu geografiju ne gledamo samo s prirodnog motrišta; isčitavanje semantike prostora, svojevrsni geokubizam, jedno je od najljepših poglavlja njene mističnosti. Mi samo mislimo kako su znanstvena otkrića i rješenja uvijek u nečemu fantastičnom, nadmoćnom, ponekad nadnaravnom do vanzemaljnosti. Međutim, ona su počesto u banalnim ljudskim postupanjima, kako „onda“, tako i sad, tako i zavazda. Ona su redovito negdje na granici strahova i koristi. Tako barem funkcionira um čovjeka.
Iznesene teze u našem serijalu nisu čuda koja prkose prirodnim zakonima, ali su uporišta tisućljećima nepromijenjenom pretpovijesnom zemljopisu, jedinstvenoj portulanskoj kartografskoj tehnologiji kasnog srednjeg vijeka te, konačno, psihoanalitički opservirano, potisnutim stanjima svijesti pojedinca. Nepobitno se u sva tri smjera nazire i širi slikovno „pripovijedanje“ koje možemo posjesti u kontekst petroglifa starih i do 40 000 godina. U australskim špiljama urođenici već tada slikaju prve figure, a još i danas se u likovnom izrazu uskog i dugačkog pravokutnika Aboriđina imenuje „tajna“.
Osovina Orontes – Troja – Ljubljana – Troyes – Paris
Okosnica teze, osovina Orontes – Troja – Ljubljana – Troyes – Paris, prolazi i ušćem rijeke Zrmanje (lat. Tedaneus). Ona nije ni početak ni kraj tog puta. Spram crte obale europskog kontinenta, na sjeverozapadu završava u ušću rijeke Seine (Le Havre), dok se na svom usuprotnom, jugoistočnom kraju, nastavlja sve do povijesne Babilonije (akadski, Babilu = „božja vrata“), baštinika sumerske civilizacije, te obalnu crtu siječe u širini drevne delte Eufrata i Tigrisa, u Arapskom zaljevu. Istodobno, jedna druga rijeka, Aulne, koja je danas dio plovidbenog kanala od Nantesa do Bresta, na krajnjem sjeverozapadu Francuske ulijeva se u zaljev te najzapadnije luke i strateškog križišta plovidbenih putova što vode sjeveroistočno u Engleski kanal, zapadno u prekoatlantske zemlje i južno u smjeru Gibraltara i Afrike. Geografska širina te pozicije, 48º18' N, odgovara širini Troyesa, a njena geografska dužina, 4º20' W, jednaka je dužini središta „iberijske“ kružnice. Slikovno, to su paralelizmi koji pored konstatiranja topografske situacije od ušća Seine do ušća Eufrata i Tigrisa nedvojbeno sugeriraju ontofilogenezu i refleksivnost prirodne inteligencije čovjeka, valuirajući estetsko poput svakog umjetničkog ostvarenja. Da umjetnost cirkulira u neprekidnoj idejnosti i tražnji oblika između prirode i čovjeka evidentno je na primjeru skulpture jednog od drevnih gradova Inka, u visovima peruanskih Anda, koju su arheolozi zatekli posred platoa gradskog trga. Oklesan u živom kamenu stožasti obelisk doimao se grješkom urbanizma, međutim, njegova je funkcija razotkrivena tek nakon slučajnog kontakta vizure i prirodne pozadine „stalagmita“. Njegovi su obrisi vjerno imitirali i pratili konfiguraciju najvišeg planinskog vrha u daljini. Nedvojbeno je da čitamo o oblicima na neuobičajen način; očito i prirodni instikt za opstankom ima svoju formu. Filozofi starog vijeka, mentori moderne znanosti, bili su uvjerljivi onoliko koliko su uspijevali u principu razmišljanja i logici matematike. Otud u geografskoj priči toliko sinkronog stanja geometrije i prostora, te prostora u samom sebi, što konačno rezultira mapom kao piktografskim djelom. U njoj su zapisane mnoge legende i stvarnosti, živi i amorfni likovi, oblikovna i jezična maštovitost, sve se isprepliče u visoko frekventnom uzorku neslučajnosti.
Venac u „trojanskoj“ toponimiji
Geografski prostor Sredozemlja
Geografski prostor Sredozemlja je utkan u svakodnevni život čovjeka podsvjesnom cjelinom, premda ga nije moguće pojedinačno vizualizirati u njegovoj naravnoj veličini, konfiguraciji i razvedenosti obale, sa tisućama otoka i drugih geografskih objekata bazena. Taj su posao u tisućljetnoj plovidbi obavili zajedno brod i pomorac, premda je i s vrhova planina moguće vidjeti obrise suprotnih obala. U tom smislu ne smijemo odbaciti ni značaj pretpovijesnih putova arheološki ubiciranih u velebitskim vrletima, kao što ne možemo zanemariti niti „Snježnog čovjeka“ u ledenjaku Similaun u Ötztal Alpama, koji je na visini od 3210 metara ubijen pred oko 5300 godina. Oni svjedoče ne samo o planinskim prijevojima kojima se milenijima odvijao zanimljiv promet ljudi i roba, nego i o sposobnostima i mogućnostima neolitskog čovjeka da se uopće upusti u svladavanje tako visokih prirodnih brana.
Prva pasivna komunikativna mreža zacijelo je nastala na slici prirodnog ambijenta i geografskih objekata, a tek druga, aktivna, mogla se temeljiti na dugotrajnom motrenju zvijezda te biti dovršena s pojavom broda. Brod je združio sve djelatne i umne sposobnosti čovjeka od mora tražeći uvijek više i bolje. Ako hoćemo razjasniti mnoge nepoznanice valja samo pratiti razvoj broda i tehnologije plovidbe, od osmatračnice na jarbolu, do sekstanta i kronometra, to je siguran put do prve povijesne sredozemne mape. Zato je tijekom rada toliko uloženo u „inzistiranje“ na crti obale. Izvor moći kontrola je najvažnijeg „teritorija“ – mora, pa stoga luke presudno utječu na gustoću prelamanja na obalama s jakim utjecajima kolonizacije, kao što je zapadna talijanska obala južno od Rima gdje mnoštvo „vergilijevskih“ luka i gradova naprosto kipti u „trojanskoj“ toponimiji (Circeo, Sperlonga, Gaeta, Palinuro...).
NAŠ ODGOVOR NA INTERES ČITALAČKE PUBLIKE
Interes koji je kod određenog broja čitalačke publike, ali i dijela znanosti, izazvao serijal «Troja, mit i zbilja», objavljen krajem protekle godine u Zadarskom listu, potakla je autore serijala da u obliku svojevrsnog pogovora (kroz šest nastavaka) moguće odgovore na neka postavljena pitanja i teze koje Ljubu na Ljubačkoj kosi dovode u samo fizičko, duhovno i povijesno središte Sredozemlja i «trojanske» toponimije, te još jednom ukažu na apsolutnu međuovisnost ključnih geografskih objekata sredozemnog bazena. Parafrazirajući Alberta Fortisa tek ćemo kazati kako znajući za «malenu snagu jedne knjige i preveliku silu predrasuda i prilika», priznajemo da smo sve ovo radili kako bi potaknuti interes za nacionalnim vrednotama te upozorili na neke arheološke i povijesne, kao i znanstvene i kulturološke činjenice o kojima naša šira javnost nije i još ne vodi računa, pa se ovo može shvatiti i kao opomena glede toga.
Interes koji je kod određenog broja čitalačke publike, ali i dijela znanosti, izazvao serijal «Troja, mit i zbilja», objavljen krajem protekle godine u Zadarskom listu, potakla je autore serijala da u obliku svojevrsnog pogovora (kroz šest nastavaka) moguće odgovore na neka postavljena pitanja i teze koje Ljubu na Ljubačkoj kosi dovode u samo fizičko, duhovno i povijesno središte Sredozemlja i «trojanske» toponimije, te još jednom ukažu na apsolutnu međuovisnost ključnih geografskih objekata sredozemnog bazena. Parafrazirajući Alberta Fortisa tek ćemo kazati kako znajući za «malenu snagu jedne knjige i preveliku silu predrasuda i prilika», priznajemo da smo sve ovo radili kako bi potaknuti interes za nacionalnim vrednotama te upozorili na neke arheološke i povijesne, kao i znanstvene i kulturološke činjenice o kojima naša šira javnost nije i još ne vodi računa, pa se ovo može shvatiti i kao opomena glede toga.
Akademija-Art.hr
