Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, reporter Zadarskog lista, u suradnji s dr. Igorom Šipićem, u ovome serijalu objavljuje znanstvenu raspravu o Troji u zadarskom kraju

TROJA JE GEOGRAFSKA SUDBINA PLOVNOG MEDITERANA

TROJA, MIT I ZBILJA 33

Jesu li samo slučajem na istoj geografskoj dužini ninska Ljubljana, talijanska Troja i, ponovo, Palinuro; jesu li slučajem na istoj crti, na jednom pravcu, Troja, Ljubljana, Troyes i Paris; jesu li se na istoj geografskoj dužini slučajno našli prva makedonska prijestolnica Pella, za malo i grobnica Filipa II. oca Aleksandra Velikog, zatim Pitija (proročište u Delfima), moguća grobnica lijepe Helene Trojanske

Da može Robert Graves bi zasigurno s radošću prihvatio tezu o eponimiji starih gradova. Ali, njegov grob se danas ne nalazi u rodnom mu Wimbledonu, nego u malom mjestu Deia ili Deya na otoku Malorca. Sudbina je to svih velikih „ratnika“.

Intuicija postoji kao nebesko ogledalo

Graves je među prvim strancima, daleko prije trendovskih seobi posljednje četvrtine 20. stoljeća, doselio na taj čudesni otok, možda sluteći sudbinu trojanskog pobjednika i povratnika Tlepolema s Roda. Gotovo idilični gradić Deya, koji je naseljen još u pradavno doba, smjestio se na sjeverozapadnoj obali otoka na geografskoj dužini 2º39'E. Kada bismo pomislili da to nije bio slučajan Gravesov izbor bilo bi pogrješno. Dokaz da kod čovjeka intuicija postoji kao nebesko ogledalo u kojem se ogledaju sva naša promišljanja, sjenke i zbilje, sljedeća je činjenica: Deya se nalazi na meridijanskoj osi glavnog grada otoka – Palma de Malorce. Dakle, oba grada imaju jednaku geografsku dužinu 2º39'E. Stoga još jednom ponovimo: Palma na jugu, i Pollentia na sjeveroistoku, mjesta su feničkih naseobina. Dok je potonja luka podržavala rimske gradove u smjeru sjeverozapada Sredozemnog mora, luka Palme korištena je za odredišta u Africi, kao što je Kartaga, te u Hispaniji, kao što su Saguntum, Gades i Carthago Nova. Počivati na takvoj meridijanskoj osi, a vjerojatno zbog općeg misterija geografske dužine kao povijesnog fenomena, mitski je; mnoge grobnice stoje tako pravilno raspoređene.

R. Graves, autor čuvene knjige eseja „The White Goddess: a Historical Grammar of Poetic Myth“, sahranjen je u malom groblju na brežuljku iznad Deie gdje je nekoć stajao hram posvećen Bijeloj božici od Peliona. Naziv planine Pelion (1651 m) izvorno dolazi iz grčke mitologije od imena kralja Peleusa, oca Ahilejevog, a na njoj je obitavao kentaur Hiron. Nalazi se, malo sjeveroistočnije od spominjanog grada Volosa, na geografskoj dužini 23º3'E, dok je dužina Deie 2º39'E. Geografska širina pak grada Deia i vrha Pelion razlikuje se samo u oko 19' (39º45'N i 39º26'N). Dakle, sve koordinate numerološki su asocijativne, premda je iluzorno očekivati apsolutnu podudarnost pozicija.

Što je i gdje onda Troja?

Drugi primjer: neposredno uz rt Sao Vicente i Sagres Point zapadni je ugao istokračnog trokuta koji obilježava raspon i središte Mediterana. Vrh ugla nalazi se na geografskoj dužini od oko 8º52'W.Međutim, na geografskoj dužini 8º50'W, dakle, s razlikom od svega 2', možda i manje na nekoj karti krupnijeg mjerila, nalazi se i dominikanski samostan Santa Maria da Vitoria u portugalskom mjestu Batalha. Jedan je od najboljih i najoriginalnijih primjera kasnogotičke arhitekture. U njemu se nalaze i kraljevske grobnice, između ostalih grobnica kralja Joãoa I. te princa Henrika Navigatora, velikog pomorca i znanstvenika, utemeljitelja prve Pomorske akademije u Sagresu. Imenovanje guvernera vrlo bogatog Reda Krista, portugalskog sljedbenika vitezova templara, stekao je 1420. Zapravo je najpravilnije reći kako je to geografska dužina mjesta gdje je u čuvenoj bitci kod Aljubarrota (14. kolovoza 1385.) kraljevstvo Portugala (João I.) odnijelo pobjedu nad Kastiljskom krunom. Slaveći pobjedu kao zagovor božanske pomoći portugalski kralj naredio je gradnju samostana na mjestu odigravanja bitke koji će postati i njegova grobnica. Upravo lokalitet gdje se odigrala bitka ima koordinatu dužine 8º51'W, međutim, točna pozicija Aljubarrote jest 8º56'W što je geografska dužina Sagresa na rtu Sao Vicente. Očito postoji jaka povezanost četiriju pozicija. Kao puni dokaz tomu navodimo podatak da se neposredno uz naziv mjesta Aljubarrota, dopisuje i toponim Sao Vicente.

U samostanu, pak, Svetog Dinisa u Odivelasu nalazi se grobnica Dinisa I. – prvog kralja Portugala (1261.-1325.), zemlje koja će stoljeće i pol kasnije postati prva pomorska sila svijeta. Geografska dužina Odivelasa je 9º10'W, što približno odgovara dužini ušća u Atlantski ocean najdulje španjolsko-portugalske rijeke Tejo, odnosno grada Lisabona (9º8'W). Međutim, Dinis I. rođen je 9. listopada 1261. što znači da se njegov datum rođenja (9. 10.) poklapa s geografskom dužinom Odivelasa. Pripisuje li se to misteriju geografske dužine ili slučajnosti? Zar ne bi inače bilo logično da se kralj Portugala sahrani u Lisabonu gdje je i rođen? Svejedno, čini se, kraljevi koji su ratove proizvodili i vodili imali su privilegije ne samo na posjede, države i gradove već, izgleda, i na geografske dužine. Svoje grobnice su podizali birano i ciljano po uzoru na hramove posvećene Heraklu, mitološkim božicama i drugim junacima na svim geografski kardinalnim, a projekcijski uređenim, pozicijama Sredozemlja. Možda upravo zato pravac, tj. stranica trokuta Troja – Utica (– Ljubljana) savršeno precizno vodi preko samog vrha planine Pelion, uz ne manje bitnu asistenciju Volosa. 

Što je i gdje to onda Troja? Kao prvo, ne može ju se gledati u lokalnom nego u mediteranskom kontekstu. Troja je zapravo geografska sudbina plovnog Mediterana, ona se morala dogoditi. Trojanski rat je stoga rat za geografsku dužinu, ona je povijest i sumar svih ratova. Troja je svugdje tamo gdje je moguće precizno i po želji geometrijski odrediti geografske položaje, a njih je posvuda, od Filipa i Helene, do Roberta Gravesa. Da bi bila besmrtnost mora biti okultizam i mistika, nikad odgonetnuta tajna, barem za smrtnike. Geografska dužina kroz čitavu je povijest nosila takve značajke. Zato bi izbor počivališta, od El Gize do Batalhe, od Jeruzalema do Pariza, prema kultu „geografske dužine“ mogao nadživjeti metodologiju mnogo estetskih vrjednota krajolika.

Slojevitost urbane matrice Sredozemlja

Slojevitost urbane matrice Sredozemlja očituje se u nekoliko vidova: ponajprije, potvrđuje se uočena korespodentna osnova povijesnih gradova i njihovih suvremenih eponima. Njihov utjecaj na topografsko stanje Sredozemlja nosi predznake rane faze primjene prostorne geometrije i mjerenja udaljenosti u pravilnom geometrijskom obrascu. U kasnom srednjovjekovnom dobu, s već naraslom moći templara, prepoznaje se utjecaj prvih uradaka portolanske kartografske tehnologije (13. st.). Njihova uloga tu je zasad još nerazjašnjena premda vrlo utjecajna, što je pokazalo istraživanje Prijenosa Svete kuće. Gotovo svi ubicirani gradovi kumulacijski i tradicijski su duboko pretpovijesni, zatim fenički, antički, grčki i/ili rimski, te konačno, u srednjem vijeku, većma templarski. Sve to ukazuje na mogućnost da analizirani eponimski gradovi uistinu nisu nastajali slučajem na baš određenom mjestu i u svom imenu. Njihov je raspon uvijek rezultat eha mita i usuprotne obale po ideji i liniji geografske dužine te je podređen uspostavi sustava kardinalnih vrijednosti geografskih objekata. Robert Graves drži osvetu nad Arahnom i nečim višim od obične priče, ukoliko se u tomu odražava trgovačko suparništvo Atene i lidijsko-karijskih trgovaca, ili gospodara mora, podrijetlom s Krete. Naime, brojni pečati s amblemom pauka (arachne) pronađeni u Miletu na Kreti, matičnom gradu karijskog Mileta i najvažnijem izvozniku obojene vune u starome svijetu, dokazuju da je tu početkom drugog tisućljeća prije Krista bila jako razvijena tekstilna industrija.

Kad bismo danas s portolana izbrisali naslage stoljeća crtanja i precrtavanja čini se da bi pred nama ostao utisak impresivne slike na kojoj bismo vidjeli samo obrise nečega što na njima nevidljivo postoji u savršenom redu. To su matematika i geometrija, same za sebe u geografskom prostoru. Tako otprilike leži i topografika pretpovijesnih naseobina, nevidljiva golom oku, kao da je crtana i zapisivana dok je more bilo niže. Danas je prekrivena nabujalim urbanitetom.

Jesu li se na istoj geografskoj širini samo slučajem našli, na tom golemom maloazijskom kopnu, hetitska prijestolnica Hatussa i trojansko uporište Dardanelskih vrata, zatim rt Palinuro, pa strogo središte otoka Menorca, mjesto El Mercadal, a zamalo i središte kružnice koja savršeno opisuje Iberijski poluotok; zatvara li samo slučajem istokračni „ljubljanski“ trokut udaljenost od ušća Orontesa, na sirijsko-turskoj obalnoj granici, do prirodnog ili geometrijskog središta Gibraltarskih vrata; zatvara li se slučajno istokračni trokut baš u najsjevernijoj točci Jadrana i Sredozemnog mora, zatim u formalno najsjevernijoj točci Iskenderunskog zaljeva, što se može držati i najistočnijom točkom Sredozemnog mora, te, konačno, u najjužnijoj točci Portugala? Prolazi li pritom potonji pravac baš slučajem u uskom pojasu feničke Utice i Kartage. Jesu li samo slučajem na istoj geografskoj dužini ninska Ljubljana, talijanska Troja i, ponovo, Palinuro; jesu li slučajem na istoj crti, na jednom pravcu, Troja, Ljubljana, Troyes i Paris; jesu li se na istoj geografskoj dužini slučajno našli prva makedonska prijestolnica Pella, za malo i grobnica Filipa II. oca Aleksandra Velikog, zatim Pitija (proročište u Delfima), moguća grobnica lijepe Helene Trojanske i luka Gythion u kojoj je provela prvu noć s Parisom? Što je navelo na izbor položaja grobnica snažnih povijesnih ličnosti u nenaseljenim, tada relativno praznim prostorima, u prirodnim ambijentima, krajobrazima, koji nemaju značajnijih urbanih vrijednosti, a tako sustavno leže, geodetski, geografski, zemljovidno, pa vjerojatno i astronomski.

Heraklo

 

Akademija-Art.hr
11.12.2011.