Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, reporter Zadarskog lista, u suradnji s dr. Igorom Šipićem, u ovome serijalu objavljuje znanstvenu raspravu o Troji u zadarskom kraju

NA LJUBLJANI ĆETE NAĆI GRAD, ALI KOPAJTE U METAJNI

TROJA, MIT I ZBILJA 32

„Dolaskom na istočnu obalu Jadrana Hrvati se nisu naselili na nekom zabačenom, perifernom dijelu europskog prostora, nego na jednom od njegovih najživotnijih područja, kojim će uskoro poteći ključni komunikacijski smjer između Istoka i Zapada.»

Kako kaže Bilosnić, „Na žalost, svi dosadašnji pristupi hrvatskoj povijesti u srednjem vijeku vrlo često zanemaruju prostorni pojam ... Vrlo rijetko istraživalo se u kontekstu komparativne uzajamnosti i istodobnosti ...“ Stoga citira Tomislava Raukara, koji piše: „Dolaskom na istočnu obalu Jadrana Hrvati se nisu naselili na nekom zabačenom, perifernom dijelu europskog prostora, nego na jednom od njegovih najživotnijih područja, kojim će uskoro poteći ključni komunikacijski smjer između Istoka i Zapada. Oni su se time već od ranog srednjeg vijeka uključili u temeljne društvene tijekove Jadrana i Sredozemlja ... Stvorena su područja dodira s razvijenim urbanim središtima.“

Što povezuje liburnsku i hetitsku kulturu

Da, izvrsno, ali je li baš od tada ili još od nekih ranije nejasnih seoba i ratova; jesu li kretanja i dodiri bili slučajni ili geometrijski spoznati i uplanirani u prostoru? Tim više jer onomad granice ne bijahu isto što i danas, „jedna prostorna graditeljska ili arhitektonska koncepcija mogla se lako prebacivati preko fiktivnih razdjelnica“, izvrsno uočava Bilosnić. Ako je mit o Medeji uistinu vezan za Jadran, ep je daleko stariji od Homera, kao što je i Jantarski put. Slijedeći švicarskog antropologa E. Pittarda, akademik Mirko Vidović, zagovornik medsko-hrvatskog podrijetla vezanog s autohtonom liburnskom lozom, prati europskog urođenika, ovdašnjeg Dinarca koji se seli na istok u prostore današnje Turske, Kurdistana, Armenije, Irana u staru Mediju. Jadranski Dinarci izmislili su pomorsku plovidbu i tako dospjeli do zapadne Europe, sve do Norveške, Islanda i Grenlanda, pa i istočnih obala Amerike. Britanski povjesničar McQueen, koji bi, spram anglosaksonske znanstvene zajednice, najmanje trebao biti privržen toj teoriji, kaže za Haatte, koji su u Maloj Aziji pokrili Hetite, kako su tamo stigli s ovih naših prostora. Iako se čini odveć jednostavnim, ipak je to dosad najeklatantniji povijesni iskaz na okušaj da se poveže liburnska i hetitska kultura, pa samim time i kasnija fenička. Po njemačkom povjesničaru Wegeu i Dorani, koji su udarili temelje Ateni, Mikeni i Knososu, stigli su s područja južno od Save. U prilog tomu francuski profesori Darbois de Joubenville i G. Dottin iznijeli su pretpostavku da svi Indoeuropljani vuku korijene s jadransko-podunavskog tla, što sve potvrđuje staru priču o prvotnom seljenju ljudi s ovdašnjega tla na istok, da bi kasnije potomci toga svijeta dospjeli ovamo iz Azije.

Karta Sredozemnog mora


Sredozemni kulturni „kaos"

Radi li se ovdje ipak o klimatski najpovoljnijem pojasu Zemlje, životu po paralelama, u smjeru istok-zapad, danas između 32 i 44 stupnja sjeverne geografske širine – činjeničnoj maternici, pitosu sredozemnog kulturnog „kaosa“? Mislimo da – da, no onda to znači da su sve teorije moguće – čovjek je bježao (pred prirodnim katastrofama), nije samo selio (tražeći bolju ispašu i plodniju zemlju) i ratovao, kako smo učeni misliti. No i vraćao se, a da bi se vratio, na što većina zaboravlja, morali su postojati geografsko-kartografski elementi, uz markantne geografske objekte krajolika, najvjerojatnije i karte neba. Ni carstva, da ponovimo, ne bi opstala na tolikim udaljenostima bez topografske osnove. O tomu govori, na to pretendira ova studija.

„Arvate“, kao jednu od ljudskih skupina na našim užim i širim prostorima, koja je „ovdje bila i ostala“, naveli su Plinije Stariji i Strabon. M. Vidović drži kako je tek Tiberijevim pohodom na ove krajeve pao i zadnji ostatak Darijeva Svekraljevstva na južnom dijelu europskoga tla. Stoga nije ni moguće da ne bi bilo miješanja stanovništva. Darijev simbol, „uspomena na su-pretke iz Medije“ – lotos ili ljiljanov cvijet – nalazi se u heraldici grada Paga, preciznije u grbu Kneževa dvora, s naznakama šire difuzije diljem otoka. Ako se uzme u razmatranje povijesno-mitska pojava i uloga Lotofaga, o kojima Bilosnić raspravlja u knjizi „Odisej sa zadarskih otoka“, onda je moguće zamisliti i dimenzije demografskih razmjena u sredozemnim okvirima. Ovdje ćemo se malo zadržati: s obzirom da karte krupnijeg mjerila ne pokrivaju geografska podrčja Troyesa i Pariza, prosta kontrola produženih pravaca na slobodnoj površini pokazuje da se njihovo sjecište događa točno na 4º i 4' istočno od početnog meridijana, što je geografska dužina Troyesa i 2º20'E, što je geografska dužina Pariza. Tako ubicirane točke po ukupnoj dužini osovine od ušća Orontesa do krajnjeg Pariza pokazuju također izvrstan rezultat u točkama podjele, t. „P“ i Ljubljani, s minimalnim, spram vrste mjerenja, zanemarivim odstupanjem. Upravo takva kontrola izvan sustava dokazuje da je projekcija savršeno uspjela ispravno i precizno postavljenom osovinom Troja – Ljubljana – Troyes. Možda bi mjerenje u naravi rezultiralo i nekim drugim toponimom okružja, primjerice Ninom, Prevlakom, Obeliskom i slično, ali činjenica jest da jedina točka fizičke kontrole prolaza povijesno egzistira pod imenom Ljubljane. Zato je njen izbor u ovoj ulozi, na krajnjem zapadu Kotara, bez premca.

Da je riječ o izrazito sustavnoj geodetskoj snimci Sredozemlja potvrđuju i dvije dijagonale velikog „pariškog“ pravokutnika, kojeg zatvaraju točke Mut, Orontes, Pariz i toledsko središte kružnice. Njihovo sjecište nalazi se na samom jugu kalabrijske „čizme“, najjužnijoj točki Apeninskog poluotoka – rtu Spartivento. Stoga više ne treba dvojiti: projekcija se može uzeti kao model za svako buduće interdisciplinarno istraživanje kojemu je stalo do istine.

Topografija sredozemnog bazena

Ako je u nečemu uspio onda je to kod Bilosnića vrlo decidirani stav: „ne smijemo uzeti hrvatsko ime kao oznaku za sve Slavene na našim širim prostorima, gdje se kasnije formirala hrvatska nacija“. Njegove izvrsne reakcije na reducirane povijesne oglede hrvatskih i inozemnih znanstvenika, povezivanje različitih tematskih cjelina i unisonih znanstvenih disciplina u kolaž interdisciplinarnosti, prinijelo je snazi osjećaja neprekinutosti kontinuiteta života i kulture na ravnokotarskom i bukovičkom prostoru. Komparativnost kao glavna odlika metodološkog postupka i odgovornost kao temeljno načelo spoznajnog, promeću se u nova traženja, nova iskustva nepojamnog. Doista se moramo upitati zbog čega je „sve zapisano i danas vidljivo u prvom hrvatskom kulturnom pejsažu“ izbjeglo ruci hrvatske nacionalne povijesti, zbog čega šutnja, ne samo oko prvotnog imena Hrvata, već i prostora Ravnih kotara i Bukovice, tako jasnog, čistog, materničnog, „srčike“ našeg kulturnog identiteta. Imenujući prostor mi se odričemo geopolitičkih odrednica!

Zbog toga aktualna projekcija, premda „pomoćnog“ karaktera, svoju funkcionalnost gradi na otvorenosti i neobveznosti prostora. Topografija sredozemnog bazena odredila je i smjerove mitologije a ova pak sudbinu toponimije. Ona ima svoju idejnost, svoj protok i svoju mjeru, trojstvo na kojemu istraživanje eponimije gradova zapravo i počiva. Rezultati su vidljivi na više razina: geografski, u napretku teorije iskustvene primjene geografske dužine; kartografski, u razvoju tehnološke misli doportolanskog doba; matematički, u pronalaženju oblikovnih rješenja geometrije prostora; astronomski, u možebitnoj korespodenciji slućenog i stvarnog; i konačno, humanistički, u trajnom tumačenju povijesnih datosti čovjeka i njegova prostornoga kreta. Kad bismo se nakon svega zapitali gdje je, što je točka „T“ kao autor osobno bih rekao: „Točka „T“ je u Ljubačkim vratima, na Ljubljani ćete naći grad, ali kopajte u Metajni.“ To otprilike sugerira i topografsko stanje na ulazu u Dardanele. U Tuniskom zaljevu, manje-više, sve je poznato. Dakle, preostaje tek čekati. Pravokutni trokut Ljubljana – Dardaneli (Troja) – Utica ključ je aksonometrije Mediterana. Točka „T“ pruža snažnu potporu Bilosnićevim povjesnicama, „prestrašnog“ je izgleda u središnjici Mediterana e da se fascinacija prostorom i njegov osjećaj za „mrtve“ gradove, što po Mumfordu znači i žića, ne bi obistinili. Valjda postoje ljudi koji u živo(tno)m prostoru još uvijek osjećaju energije nestalih, ali siguran trag su svakako legende i predaje. Neizostavno je nešto reći i u prvom licu jednine: napisao sam dvije knjige: u prvoj (Mediteran : povratak u utrobu), donio sam psihoanalitički stav o Mediteranu kao moru maternične kulture; u drugoj (Karta Leopardi – vrhunac loretske historiografije), ukazao sam na bit legende. U trećoj, ovime završavanoj, objedinio sam obje demonstrirajući stil i kompoziciju Homerova rukopisa u faktogram prostora datog nam, još uvijek nagađamo, od koga i kako. Na svakoj karti moguće je crtati, igrati se geometrijskim oblicima, međutim, nemoguće je samo jedno: ne pronaći izvorište ideje, protoka i mjere, a ustrajati na neznanju.

Ljubljana je bila okružena s više pojaseva zidova

Akademija-Art.hr
27.11.2011.