Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, reporter Zadarskog lista, u suradnji s dr. Igorom Šipićem, u ovome serijalu objavljuje znanstvenu raspravu o Troji u zadarskom kraju

SVEZA HRVATA S LIBURNIMA I HRVATSKO INDOEUROPSKO PODRIJETLO

TROJA, MIT I ZBILJA 31

„Ako Hrvati dolaze s Visle, Pruta, iz Zakarpaća, otkuda su mogli biti tako brzo vješti pomorci, brodograditelji, ribari, gusari, u svemu gotovo ravni Liburnima; kako to da su se tako brzo prilagodili!?“

Tumačeći pojavu Hrvata dalje od službenih stavova, nacionalno svjesni povjesničari drže kako su Hrvati ovdje već bili kada su u poznatim seobama naroda ovamo došli Slaveni. To je ključna teza koju, nakon povijesne sinteze, donesene očekivano po Bilosniću, pokušavamo svojski doraditi.

Difuzija posebnosti hrvatskog naroda

Tomu gdje se on pita: „ako Hrvati dolaze s Visle, Pruta, iz Zakarpaća, otkuda su mogli biti tako brzo vješti pomorci, brodograditelji, ribari, gusari, u svemu gotovo ravni Liburnima; kako to da su se tako brzo prilagodili“, oponentna je čak i karta S. Antoljaka koja prikazuje seobe Hrvata od Afganistana, preko Zakarpaća, do Jadrana. Njegov crtež oslanja se na inozemne znanstvenike, američke arheologe Kenoyera i Meadowa te ruskog arheologa Latyševa. Njihovim pronalascima „protohrvatiziranih“ imena na kamenim pečatima, glinenim posudama i mramornim pločama (Haraxvati, Haraquati, Haravatiš, Harhvati, Harauvati, u grčkom jeziku Horoatom, Horoathov, i Horoathos) na područjima Afganistana (3400. / 3100. pr. Kr.), Bagistana u Iranu, starogrčkog Tanaisa u Azovskom moru (današnji Rostov na ušću Dona), moguće je, dakle, tumačiti difuziju posebnosti hrvatskog naroda na osnovi sinteze povijesnog razvoja drevnih kultura koje su se smjenjivale i na području Hrvatske, a zbog čega je nužno traganje za užim područjem njegova geografskoga ishodišta. Postojanje hrvatskog haklotipa Eu7, utvrdila je to skupina eminentnih stručnjaka, datira od prije 27.000 godina, a u Europi i prije početka ledenog doba, što dokazuje njegov veliki udio u maloj populaciji Laponaca na sjeveru Švedske. Kad je nastupilo ledeno doba stanovništvo njegova obilježja povuklo se na jug do toplijih područja, navodno, ono s hrvatskim haplotipom do obala Jadrana, a stanovništvo sa slavenskim haplotipom do obala Crnog mora. Otuda je i moguće da je poslije došlo do „spuštanja“ hrvatsko-jadranskog krila prema jugoistoku Sredozemlja, tj. Bliskom istoku, što je prethodno kao natuknica dato u bilješci o Hetitima (vidi bilješku 9). To je na tragu Petru Ferdebaru i, doduše, neznanstvenoj ideji kako je obitavalište Atlantovo, obitavalište Trosovo, zemlja Hrvatska, čime „uspostavlja mitološko-povijesno-geografsku vezu Kvarnerskog zaljeva kolijevke Hrvatske i Hrvata s Atlantidom i Trojom, te na kraju s CRO narodom“.

Bilosnić nam in continuo nudi nepolitičku povijest zagovarajući tako školu Anala, prema čijim načelima, kako reče Voltaire, „nisu postojali samo kraljevi, ministri i generali“. Umjesto njihove povijesti on uistinu želi pisati povijest ljudi. Svojim kritički izoštrenim jezikom analize, kolumnama – briljantinima rezoniranja i zaključivanja, dolazi do sinteze unosa u hrvatsko biće svega naturalnog, prostornog i povijesnog. Povezivanjem njegovih urođenih refleksa u mreži interdisciplinarnosti možemo doći do iznimno vrijednih rezultata. Jedan od njih je na tragu razdvajanja hrvatskog od slavenskog plemenskog amblema, pa leksema, pa to znači i toposa, naravno, ne pobijajući međusobne interakcije i miješanja etnosa i entiteta. Riječ je o potpuno drugačijem i novijem stavu o povijesti neovisnoj i slobodoljubivoj. Hrvati kao „Anti“ bilježe se još u 5. i 4. st. pr. Kr. u Afganistanu. Prisustvo Hrvata Antoljak bilježi i u Atici, na području između današnje Albanije i Grčke, te kod Mikene u Argolidi i na Kreti kod Irakliona (rimska luka Heracleum), dakle, i kod Knososa, čija je mogao biti luka zbog male međusobne udaljenosti. Nije li isuviše čudno da se ta imena javljaju baš u neposrednoj blizini dvaju najvećih centara kulture brončanog doba? To predmnijeva da je dio ili ogranak naroda mogao doći morem pa otud Liburnima izvrsnost poznavanja pomorstva, brodogradnje i slično, što Bilosnića drži sumnjičavim u tumačenju suprotivih mišljenja o Hrvatima slavenskog podrijetla.

Horovathos, ploča iz Tanaisa


Tumačenje nastanka imena Hrvati od Sarmati

Sad se moramo sjetiti i Abramovićeva osvrta na podrijetlo Hrvata koji uznastoji ukazati na pomorski nastrojeno krilo Hrvata koje je morem prispjelo u Jadran a po odluci ili naredbi cara Heraklija. Ta bi trasa, piše autor, mogla biti razlogom javljanju imena hrvatskog korijena od Egeja do Jadrana, što može biti točno, ali je kronološki zakašnjelo. Primjerice, Bilosnić navodi radove A. Ž. Lovrić koja izučava ranohrvatske srednjovjekovne pradijalekte dokazujući „svezu Hrvata kako s ovdašnjim prastanovnicima Liburnima, tako i hrvatsko indoeuropsko podrijetlo“. „ ... tri tisućljeća gradi se na suhom, tj. slaganjem kamena bez žbuke ...“, piše autorica, a posebno je zanimljiv njen podatak kako se stočne nastambe – komarde, tj. grčke bunje, grade s nadasve osobitim megalitnim ulaznim portalom od tri velika kamena bloka, kao i u Mikeni. U unutarnjim brdskim selima na Krku, gdje je slabiji romanski utjecaj, još su očuvani prastari predslavenski nazivi u similaru s jezicima naroda Bliskog istoka.  

Ako u Bilosnićevoj sintezi pak nalazimo stajalište kako Anti (Hrvati) dolaze s jugoistoka onda svako njihovo spominjanje (Ante, Antae ili Hor-hatti) očito asocira na stanovite podjele, na one „s druge strane“, što vjerojatno dolazi iz grčkog rječnika. Lijepi je primjer jedinog naseljenog sirijskog otočića Arwad (Aradus), udaljenog od obalnog Tartusa oko 5 km. Utemeljen po Feničanima u 2. mileniju prije Krista kao kolonija bio je poznat pod imenom Antaradus (iz grčkog „Anti-Arados → Antarados“), Anti-Aradus, što znači „grad usuprot Arwadu“. Nalazi se na, za studiju, kardinalnom meridijanu Orontes ↑ Sarimazi.

Paralelizam tumačenja nastanka imena Hrvati od Sarmati, što Bilosnić također navodi, po N. S. Deržavinu jest praindoiransko „sar“ što znači „žena“. Postoji tvrdnja, naime, kako su nad Sarmatima vladale žene što Bilosnić dovodi istom u vezu s liburnskim matrijarhatom. U prilog toponimiji, međutim, navodimo da se upravo drevni grad Kummanni ili Comana, capital huritskog kraljevstva Kizzuwadna (vidi bilješke 25 i 102), danas selo, naziva Şar.

Jantarski put

Bilosnić učestalo u svojim radovima upozorava na prisustvo jantara na ninskom području. Stoga nam je bitna povijest Litve, jedine rimokatoličke zemlje na Baltiku. Baltički narodi nisu bili pod izravnim kulturnim utjecajem antičkog Rima, ali su trgovinom održavali kulturnu razmjenu vezujući se za dobro poznati Jantarski put. Prve pouzdanije vijesti o postojanju tog puta dolaze za brončanoga doba. Po Herodotu jantar na Baltiku prikupljaju Hiperborejci, zatim ga prema Sredozemlju prenose Skiti do stanovnika Jadrana odakle dalje odlazi do Dela ili Pila, egejskih središta trgovine jantarom. Po Diodoru pak jantar donose Germani do Veneta i Etruščana, a ovi ga predaju Grcima. Ako je to kasniji opis, što je prije njega s Feničanima kad već, navodno, i sami neposredno putuju do Baltika. Kažu, najuvjerljiviji je ipak krak puta koji se protezao od Baltika dolinom Labe preko Češke i Jadranskih vrata (do) Ljubljane i Ptuja, te se spuštao u Istru, pa na otoke Elektride, najvjerojatnije Cres i Lošinj. Odatle se brodovima jantar prenosio u Grčku i dalje u Egipat. Sve su to preširoki pojmovi pa se odmah traže i odgovori gdje se, u svim varijantama, primopredaja uistinu dogodila na Jadranu, s obzirom da je pitanje ulazaka Grka tako visoko u Jadran u brončano doba jako upitno naspram liburnske pomorske dominacije, a zasad nema značajnijih tragova da se razmjena vršila na dva hrvatska otoka, makar Osor, po nekima, i bio prokopan zbog toga. Put jest zabilježen u okolici Šoprona i Sombotela na granici zapadne Mađarske i istočne Austrije, ali je poslije Ptuja logičniji smjer ravnicom prema prema Zagrebu te Kvarneru, nego skretanje u brdovite krajeve na zapad prema slovenskoj Ljubljani. No, naravno, ne isključuje se ni tu mogućnost. Povijesna komunikacija, kao izvorište rane povezanosti europskoga antropogeografskog prostora, prema jugu mogla je ići koridorom kojim se stoljećima, pa i danas, odvija sva prometna, cestovna i pomorska aktivnost i prema Kvarneru i prema Zadru. U tom bi slučaju Jadranska vrata imala svoj puni geografski smisao, čak i u kontekstu razmjene s Etruščanima. Put prema Aquileji, preko Ljubljane i Ptuja, možda je mogao biti samo ogranak trasi, kako pojedine karte prikazuju jantarski put, ne i stvarna „vrata Jadrana“. Aquileja, kasno utemeljena kao rimska kolonija (181./180. st. Kr.), već leži na moru pa značenje valja tražiti u geografski pojmu „morskih vrata“. Kako predmnijevaju prvi izravno kontakt s morem, pogled na njega, sasma su nešto drugo nego samo stupanje na nultu točku nadmorske visine, a slovenski gradovi su pak predaleko da bi imali funkciju „morskih vrata“. Međutim, „vrata“ i „Ljubljanu“, s današnjeg topografskog motrišta, nalazimo upravo na ninskom području. U pomorstvu Ljubačka vrata, na kopnu vrata Velebita, i to na nekoliko povijesno lociranih mjesta, u obje opcije zadovoljavaju pojam tog geografskog objekta. S druge strane uvažimo li sholiastično mišljenje Gravesa i sintezu Bilosnića o Hiperborejcima i Venetima (Eneti), mnogo toga postat će još čudnije i propitljivije.

Sarmatski konjanik

Pogledajte foto galeriju "Troja, mit i zbilja!"

Akademija-Art.hr
27.11.2011.