.png){kind=logo}
Odisejeva mapa
PUTOPIS: KROZ RAVNE KOTARE I BUKOVICU
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, reporter Zadarskog lista, u suradnji s dr. Igorom Šipićem, u ovome serijalu objavljuje znanstvenu raspravu o Troji u zadarskom kraju
ULOGA LJUBAČKOG USPAVANOG DIVA
TROJA, MIT I ZBILJA 13
U aktualnom istraživanju triju parova povijesnih gradova i njihovih suvremenih eponima u Francuskoj, Italiji i Švicarskoj (Troja – Troyes, Aleksandrija – Alessandria, Sion (Jeruzalem) – Sion) polazište je longitudinalna osovina Troja – (Ljubljana) – Troyes. Jesu li imena Troyesa, Alessandrie i Siona proizvod pukog odabira ili su uvjetovani geometrijskom matricom simbola njihovih povijesnih eponima? Može li se u njoj pronaći dovoljno hrabrosti kako bi se rasvijetlila uloga potencijalnog ljubačkog uspavanog diva.
Zaključujemo navodeći jedno znanstveno uvijek kaotično mišljenje: ljudi na Zemlji, našeg intelektualnog razvoja, promatraju nebo već 25 tisuća godina. Kroz 5 do 6 tisuća posljednjih godina, za koje postoje pojedinačni, dakle još uvijek nesustavni, povijesni zapisi, znamo donekle što su spoznali i naučili u razna vremena i na raznim mjestima.
Konačno, ako je predodžba Zemlje oblika kružnog diska, koji je bio okružen velikim oceanom, iznad kojeg je bila polusferna kugla neba, u što su prvi Grci vjerovali, bez sumnje objavljena u djelima Homera, i bila je očito prihvaćena sve do 6. stoljeća prije nove ere, postavlja se i pitanje epske objektivnosti Ilijade i Odiseje, što u svjetskoj povijesti književnosti, i povijesti uopće, i nije baš neka novost.
Homer
Onaj koji ne vidi
Poznate su međuznanstvene podjele pa i one što oba epa drže književnom fikcijom i mitom. O Homeru nema čak niti jednog pouzdanog biografskog podatka, a sumnja u njegovo postojanje pojavila se u posljednjim stoljećima. Francois Hedelin d'Aubignac drži da su sva njegova djela nastala spajanjem samostalnih pjesama koje su pjevali slijepi pjevači („homer“ = grčka riječ ho me horon = onaj koji ne vidi). No, ako je postojao, živio je u 10. st. pr. Kr. kad Grci još nisu poznavali pismo pa se s pravom postavlja pitanje, kako je on, ili netko sličan, uopće mogao napisati preko 15.000 stihova. To sve u kontekstu poštenog odnosa spram geografičnosti i/ili mitologičnog grada naziva Troja.
Da zasigurno u mitovima ima i ponešto stvarnog pokazuju astronomski pojmovi poput, u prošlosti poznate, „Argonautske lađe“ („Argo navis“ ili Argo) – najvećeg suzviježđa, drevne južne konstelacije.
Bila je to jedna od 48 konstelacija koje je u 2. st. pronašao Ptolemej. Zbog veličine podijeljena je na nekoliko manjih suzviježđa. Je li priča o Argu ili Argonautima još uvijek postoji i prenosi se dugi niz godina tijekom ljudske povijesti, jer je postojala istoimena konstelacija na nebu? Je li putovanje Argonauta stvarni događaj ili nešto što tek treba otkriti; je li moguće da se točke, mjesta na Zemlji koje su zbog nečeg bile važne u prošlosti, poput moreuza, vrhova i rtova, preslikavaju na nebeskom svodu u obliku konstelacije? Ili obrnuto?
Poslije Siriusa, druga najsjajnija zvijezda južne hemisfere (nikada se ne diže iznad horizonta za promatrače sjeverno od 38ºN) – Canopus – ima također svoju legendu, koja se spominje u nekoliko mitologija.
Ime joj dolazi od grčkog – kanōbos, a povezuje se s konstelacijom Carina (Alpha Carinae) koja je nekoć bila jedna od dijelova sada zastarjela zviježđa „Argo navis“ forme broda što su ga koristili Jason i Argonauti. Jedno od tumačenja po kojem je najsjajnija zvijezda dobila ime je ono o kormilaru broda spartanskog kralja Menelaja – Canopusu – kojeg je Menelaj izgubio u Egiptu kad se vraćao iz Trojanskog rata. Navodno je umro od zmijskog ugriza, a Homer opisuje kako je u njegovu čast Menelaj izgradio spomenik oko kojeg je kasnije nastao grad. Prvoj zvijezdi koja je opažena da se izdiže iznad spomenika posvećeno je njegovo ime. R. Graves navodi zabilježbe egipatskih svećenika, poprilično vjerojatne, da se trojanska flota zagubila i da je Paris pristao kod kanopskih ustiju Nila, gdje se nalazio i Heraklov hram. Drevni Canopus je mjesto koje se nalazi u istočnom predgrađu Aleksandrije, oko 25 km od centra grada. Bio je glavna luka Egipta za grčke trgovine prije osnivanja Aleksandrije, koju spominje i Herodot. Staroegipatsko ime grada je Pikuat, a danas je to područje modernog Abukira (31º18'N i 30º5'E), u čijem je zaljevu u čuvenoj pomorskoj bitci 1798. Horatio Nelson potukao Napoleona Bonapartea. Pustinjski nomadi identificirali su zvijezdu Canopus s mitološkom devom, što je vjerojatno u semitskom kontekstu označavalo put na jug (janūb). Postoje naznake da su tu zvijezdu koristili putnici u južnoeuropskoj hemisferi na isti način kao što se koristila zvijezda Sjevernjača na sjeveru. Po njoj su u 6. st. bizantinski hodočasnici putovali na brdo sv. Katarine.
Tajanstvena karta Pirija Reisa iz 1513. i danas zbunjuje povjesničare svojim prikazima obala do kojih Turci tog vremena nikada nisu stigli
Jedina iznimka bijahu Feničani
Kada bi se konstelacija Argo kompjuterski preslikala, i položila kao mapa na zemlju, možda bi se dalo prema zvijezdama iz konstelacije odrediti sva ključna mjesta na kojima su boravili Argonauti.
Johannes Hevelius (1611.-1687.), protestantski astronom, uživao je ugled utemeljitelja lunarne topografije (Selenograpfia, sive Lunae descriptio, 1647.). Opisao je deset novih konstelacija, a poznat je i njegov crtež Argo navisa. Bez obzira na prijelome, povijest geografskih otkrića naše Zemlje najuže je povezana s vladajućim ekonomskim i političkim prilikama svoga vremana. Odlazak u tuđinu u suštini su izazivale zadane okolnosti. Stoga ni idealističkoj historiografiji nema mjesta na geografskoj karti svijeta. Jesu li najstariji trgovci zapravo pioniri geografije? Ne stoji li, inverzno gledano, u korijenu riječi „argo“ – srebro – najtraženiji proizvod feničke trgovine? Nije li se i „argola“ (lat. argutula) naimenovala tako da bi rudo kormila značenjski figuriralo kao simbol plovidbe u smjeru toliko željenih rudnika?
Zaključujemo navodeći jedno znanstveno uvijek kaotično mišljenje: ljudi na Zemlji, našeg intelektualnog razvoja, promatraju nebo već 25 tisuća godina. Kroz 5 do 6 tisuća posljednjih godina, za koje postoje pojedinačni, dakle još uvijek nesustavni, povijesni zapisi, znamo donekle što su spoznali i naučili u razna vremena i na raznim mjestima. Baveći se astronomijom i geografijom, Asirci i Babilonci klinastim pismom potvrđuju da su im krajevi između Tigrisa i Eufrata bili dobro poznati pa su mogli i sačiniti popise geografskih mjesta. Do koje granice treba uvažiti alternativno stajalište Ericha Rackwitza, koji drži da su i kineski učenjaci poznavali prostrana područja Azije sakupivši geografska znanja u više od 500 knjiga s opisima mjesta i krajeva. Kad bi neka nova dinastija preuzela vlast opetovano bi se provjeravalo i sistematiziralo geografsko znanje radi lakšeg upravljanja golemom zemljom. Taj običaj može se pratiti još od 1368. pr. Kr. u doba dinastije Sang. Velika i nepristupačna pustinjska prostranstva bila su neprohodna bez sigurnih pomagala za orijentiranje. Vrijedilo je to i za Egipćane koji su također vrlo rano iskoristili svoje veze sa susjednim zemljama za širenje svoga geografskog znanja. Međutim, ako su kulture u našoj ranoj povijesti, zbog objektivno nedovoljno razvijenog prometa između često vrlo udaljenih plemena, ipak imale isuviše slabe međusobne dodire, onda nije ni bilo moguće razmjenom znanja stvoriti sliku svijeta, koja bi bar donekle odgovarala stvarnosti, izuzev pogleda „odozgo“. Jedina iznimka bijahu Feničani, koji su na svojim pomorskim plovidbama otkrili mnoga, u starom vijeku nepoznata, obalna područja.
Svijet ne prestaje iza Herkulovih stupova
Što je njihovom pojavom zatečeno na astronomsko-geografskoj karti poznatoga svijeta, a što su joj sami prinijeli i razvili?
E. Rackwitz navodi, doduše proizvoljno, kako su Feničani već odavno znali da svijet ne prestaje iza Herkulovih stupova, Gibraltarskog moreuza, pa čak i da su neki od njih 1200 godina prije naše ere preplovili Atlantik i prodrli do Kositrenih otoka. Poznavali su Madeiru i Kanarske otoke, imali su veze sa sva tri kontinenta poznata u starom svijetu, raspolagali sa geografskim znanjem koje je dosegnuto tek 2300 godina kasnije, u vrijeme velikih otkrića.
Navodno, izvještaji feničkih kapetana o novootkrivenim obalama, njihovim stanovnicima i mogućnostima trgovine bili su na veliku žalost kasnijih naraštaja pokopani u tajnim državnim arhivima Sidona i Tira, pa nisu nikad ugledali danju svjetlost.
Feničani su pomorsku trgovinu smatrali svojim monopolom, pa su te tajne čuvali oprezno kao žeženo zlato. Međutim, u toj gustoj mreži njihovih strogih propisa o čuvanju tajni, uvijek se javljala i mogućnost da se zaviri u taj čudni zazavjesni svijet. I biblijski poznata gradnja Salomonovog hrama pripisuje se Hiramu, kralju Tira.
Usuprot Rackwitzu, međutim, stoji znanstvena stvarnost.
Tek poslije Aristarha (310. do oko 230. pr. Kr.) grčka se astronomija razvijala pravcima koji se mogu nazvati geometrijskim ekvivalentom numerologije Babilonaca stare najmanje 1000 godina prije naše ere. Budući znamo da se geografska dužina sve do Newtona, a i kasnije (18. st.), nije mogla točnije očitati zbog nedostatka preciznog sata, a u antičko doba, spram primitivnosti vodenog i sunčevog sata, mogla se samo razviti subjektivna prosudba vremena s grješkom unutar četvrtine sata, longitude se nisu mogle sustavno određivati pa zato ni točnost karata nije bila zadovoljavajuća. Premda se stoga pred javnost iznašaju pitanja preciznosti rezultata ove studije, dok mitološki atlas još uvijek unosi istraživački nemir u znanstveni i alternativni svijet, geografski prostor u svojoj realnosti stoji netaknut i svjedoči.
Zašto se u pravilu na svim imalo bitnijim geografskim pozicijama javljaju antroponimi kao elementi Ilijade i/ili Odiseje? Što znači odlazak junaka na Zapad? Zašto se baš u ovoj konstelaciji pravilno umreženi redovito javljaju fenički gradovi?
Znanje o stranim krajevima bilo je ograničeno na mali krug ljudi koji su često i iz profitersko-konkurentskih motiva bojažljivo čuvali ono što su znali. Jesu li stoga mitologije, pa stoga i netransparentni, misterijski, zapisani epovi, najbolji čuvari tajni drevnih naroda? Istodobno, sredozemni prostor obilježen je supsumpcijom geometrijskog oblika i geomorfološke forme obale. U aktualnom istraživanju triju parova povijesnih gradova i njihovih suvremenih eponima u Francuskoj, Italiji i Švicarskoj (Troja – Troyes, Aleksandrija – Alessandria, Sion (Jeruzalem) – Sion) polazište je longitudinalna osovina Troja – (Ljubljana) – Troyes. Jesu li imena Troyesa, Alessandrie i Siona proizvod pukog odabira ili su uvjetovani geometrijskom matricom simbola njihovih povijesnih eponima? Može li se u njoj pronaći dovoljno hrabrosti kako bi se rasvijetlila uloga potencijalnog ljubačkog uspavanog diva – grada koji, vrlo je izgledno, netaknut leži pod debelim naslagama prošlosti? Na ta i slična pitanja progovaramo u sljedećim poglavljima.
Ljubačka kosa pod debelim naslagama prošlosti
Nebeski disk «Nebra»
Kad govorimo o lunarnoj topografiji koju je utemeljio Johannes Hevelius važno je znati - Nebeski disk „Nebra“ (neke od knjiga, faraona Raneba, iz Druge dinastije Egipta, nazivaju Nebre) pronađen je 1999. na području Gosecka u njemačkoj državi Saska-Anhalt. Asocijativno se datira oko 1600. pr. Kr. Disk je promjera 30 cm, obojen plavo-zelenom bojom i ukrašen zlatnim simbolima, koji prikazuje Sunce, Mjesec i 32 zvijezde uključujući Plejade. Međutim, uz dva zlatna luka, treći na samom dnu je astroarheološki predstavljen kao dokaz geografskog očitanja pozicije mjesta pronalaska. Naime, kut na luku podudara se sa stvarnom geografskom širinom mjesta pronalaska. To se čini jednim od najsmjelijih prijedloga i rješenja moderne znanosti naspram činjenice da neolitsku kulturu nije povezivala s takvim mogućnostima u ukupnom potencijalu motrenja neba. No, najnovija iskapanja arheologa potvrđuju na mjestu pronalaska i posmrtne ostatke djeteta (1-3 godine starosti), skladište kamenog oruđa te ostatke kuće iz kamenog doba dimenzija 6 x 20 m. Znanstvenici drže da je napušteni brijeg u šumi u blizini Gosecka bio grad tisućama godina, pa vjeruju da karta neba (disk) i sami lokalitet tvore drevni opservatorij koji se koristio za izradu kalendara sjetve i žetve. Disk izrađen u bronci i zlatu je, naime, pronađen u udubini kružnog zida koji je izrađen tako da Sunce iza njega nestane svakog solsticija.
Kažemo da se grčka astronomija razvijala poslije Aristarha - Aristarh je ,naime, učinio golemi iskorak pokazujući da u času kad je Mjesec u kvadraturi (dok je, gledano sa Zemlje, pola njegove površine osvijetljeno od Sunca, a plovina u mraku), smjerovi Sunca i Zemlje, gledano sa Mjeseca, moraju zatvarati pravi kut. Prema tomu, u tom času Sunce, Mjesec i Zemlja stvaraju pravokutni trokut. (F. Hoyle, 2005, 97)
Akademija-Art.hr
17.09.2011.
